Tisak: O izbjeglicama i univerzalnosti ljudske patnje

Tisuće izbjeglica na mađarsko-srpskoj granici, čak i djeca, prepušteni su na milost i nemilost krijumčarima ljudi i graničarima, piše FR.

„Magla nad zapuštenom tvorničkom zgradom polako se razilazi. U užasno hladnoj noći, brda smeća ispred industrijskih ruševina na rubu Sombora, prekrio je bijeli mraz. Drhteći, dva mladića pokušavaju se ugrijati na tinjajućoj vatri. Oni su iz Sirije i ne pričaju engleski, objašnjavaju na arapskom. Bradati čovjek iz Jemena sliježe ramenima i pokazuje na stazu koja kroz šikaru vodi do oronulog magazina. Možda u hangaru nađete nekoga tko može razgovarati s vama. Tamo se mladić umornog izgleda predstavlja kao Hasan, učitelj iz Kamišlija, uporišta sirijskih Kurda. Kaže da je kod njih rat i da je zbog toga krenuo u Njemačku, da želi drugačiji, normalan život, ali put je težak, jako težak", piše Thomas Roser u tekstu za Frankfurter Rundschau (FR).

Autor potom navodi podatke: „Frontex je nedavno objavio najveće gužve na vanjskim granicama EU-a od 2016. godine: skoro polovina od 308.000 ilegalnih ulazaka ili pokušaja ulaska u EU registriranih u prvih jedanaest mjeseci 2022. bila je preko takozvane balkanske rute. Prema podacima Komesarijata za izbjeglice Srbije, do prosinca je broj službeno registriranih tranzitnih migranata porastao za više od 100 posto na 116.312. Većini je pošlo za rukom da nastave put ka zapadu. Pored oko 5.200 ljudi koji se trenutno službeno nalaze u potpuno pretrpanim prihvatnim kampovima u Srbiji, oko 3.000 ljudi se nalazi u pograničnom području s Mađarskom u privatnim prostorijama, napuštenim ruševinama ili na otvorenom."

Nitko nije sam...

U razgovoru za njemački list Milica Švabić iz humanitarne organizacije klikAktiv iz Beograda kaže da je „70 posto izbjeglica koji se kreću kroz Srbiju došlo iz Sirije i Afganistana. S jedne strane, pojačana kretanja na balkanskoj ruti mogu se objasniti dugoročnim posljedicama talibanskog preuzimanja vlasti u Afganistanu. S druge strane, Turska je počela deportirati izbjeglice u Siriju ili im više ne produžava boravišne dozvole. Mnogi Sirijci koji su posljednjih godina živjeli u Turskoj kreću na zapad. Većina u Srbiju stiže preko Bugarske, a potom pokušavaju ući u Mađarsku. Pored ograda i patrola, mreže krijumčara određuju tijek rute. Za razliku od prije godinu i pol dana, skoro nitko više nije sam na putu ka Zapadu".

Švabić dodaje da „put preko Mađarske uopće nije logičan. Trenutno bi bilo lakše ići preko Hrvatske jer tamo sada više nema toliko vraćanja izbjeglica na drugu stranu granice. A sada je uporaba sile ponovno intenzivirana u Mađarskoj. Za razliku od mađarskih policajaca, tamo raspoređeni strani policajci obično nisu nasilni. Kada uhvate izbjeglice, predaju ih svojim mađarskim kolegama, koji ih onda vraćaju na granicu – i nazad u Srbiju".

A Tanja Ristić iz organizacije za pomoć djeci Save the Children iz Beograda za Frankfurter Rundschau kaže da su „vrlo teškoj eksploataciji i nasilju svake vrste posebno izložena djeca i maloljetnici koji putuju sami. Nasilje doživljavaju od strane krijumčara i policije na granicama. Mladi iz Afganistana su uglavnom maloljetnici od 15 godina i stariji, a kod Sirijaca često putuju sama djeca od dvanaest godina, pa čak i mlađa. Djeca i mladi su u prosjeku na putu četiri godine - četiri izgubljene godine s traumatskim, iskustvima nasilja, bez podrške, bez mogućnosti za razvoj. Oni odrastaju doživljavajući nasilje kao dio života. Veliko je pitanje kakve će posljedice biti kasnije kada konačno stignu na odredište". Ovim riječima aktivistkinje iz Beograda koje zvuče kako tragično tako i prijeteći, Tomas Rozner završava svoju reportažu iz Srbije.

U opširnom tekstu pod naslovom "Patnja koju dijelimo", također za Frankfurter Rundschau, Tanja Kokoska postavlja pitanje zašto ljudi suosjećaju s onima koji su pobjegli iz Ukrajine, ali ne i s onima iz Sirije i pritom se osvrće na reportažu svog kolege Rosera.

„Kako je to pobjeći od rata, biti negdje na ničijoj zemlji, negdje gdje vas nitko ne želi? Možete li to zamisliti?"

Kokoska potom do detalja opisuje kako ona zamišlja taj jad i bijedu, izvana i iznutra. Ili je možda također bila s kolegom u Srbiji. To ostaje nejasno. Ali to nije presudno, Jer, radi se o empatiji. Potom piše:

„Od Frankfurta na Majni do Homsa u Siriji ima 2.800 kilometara, 1.800 kilometara do Hersona, u Ukrajini. Patnja je univerzalna. Bol je univerzalna. Umiranje je univerzalno. Ali očigledno 1.000 kilometara odlučuje s kim suosjećamo, a s kim ne, koga štitimo, a koga ne. Tko će nakon dugog bijega morati ostati u blatu – na našim granicama, na primjer Srbije i Mađarske, Poljske i Bjelorusije, Turske i Grčke ili u eksklavama Ceuta i Melilla. To nas ne dotiče, ili barem manje, rjeđe. Zašto je to tako?"

Ništa se nije promijenilo

Slijedi niz citata filozofkinja, psihologinja, političarki i političara o tome što određuje ljudsku empatiju i proces donošenja odluka. I na kraju autorica podsjeća i opominje:

„Prije nešto više od deset godina, u listopadu 2012. godine, Europskoj uniji je dodijeljena Nobelova nagrada za mir. Žiri je to opravdao stabilizirajućom ulogom EU-a u transformaciji Europe od kontinenta rata u kontinent mira i uspješnom borbom za ljudska prava. Tri godine kasnije, dječak Aylan Kurdi umire bježeći od sirijskog građanskog rata. Slika njegovog tijela na turskoj plaži obišla je svijet. Slika tog djeteta nam se pojavljuje kada čujemo ili pročitamo njegovo ime. Aylan Kurdi. Ali, ništa se nije promijenilo.

Europska unija je odlučila ne miješati se u rat u Siriji – koji tamo vodi i Vladimir Putin. Mirovna unija je nastavila plaćati milijarde eura za sirovine koje joj je isporučivao Putin. Pa zar nismo u doba kada su još uvijek vladale stare izvjesnosti također bili u ratu? Nismo li ga indirektno financirali? Jesmo li tražili da se sirijskoj opoziciji isporuči oružje, ili smo krivili kancelarku što je oklijevala ili to nije učinila? Jesmo li zahtijevali da se implementira direktiva o masovnom dotoku ljudi kao što to sada radi – sasvim ispravno – za izbjeglice iz Ukrajine?

Rat je univerzalan. Teror je univerzalan. Zločini protiv čovječnosti su univerzalni.

Što je izvjesno? Aylan Kurdi, rođen 2012. danas bi bio star koliko i Nobelova nagrada za mir za EU. Mi pravimo razliku. To je možda ljudski, ali nije humano", završava Kokoska tekst za Frankfurter Rundschau.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu